Informativni članci o Europskoj uniji
Europski parlament
Ispunite ovo polje

Zrakoplovna sigurnost

U ovom se informativnom članku opisuje okvir EU-a za sigurnost civilnog zrakoplovstva te se pojašnjavaju razvoj zajedničkih sigurnosnih pravila, uloga Agencije Europske unije za sigurnost zračnog prometa (EASA) i suradnja s međunarodnim organizacijama, kao što je Međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva. Ističu se i ključni mehanizmi za praćenje i provedbu sigurnosnih standarda, međunarodna suradnja i nedavne inicijative kao što su jedinstveno europsko nebo i Strategija EU-a za dronove.

Pravna osnova

Ciljevi politike EU-a u području zrakoplovne sigurnosti

Jedinstveno tržište zrakoplovstva uspostavljeno je 1990-ih, čime su uklonjena komercijalna ograničenja za zračne prijevoznike koji lete unutar EU-a (vidi 3.4.6.). Za to otvaranje zrakoplovnog tržišta bila su potrebna zajednička pravila o zrakoplovnoj sigurnosti kako bi se osigurali ujednačeni, visoki sigurnosni standardi za putnike i posadu u svim državama članicama EU-a (vidi i 3.4.7.).

Razvoj pravila EU-a u području zrakoplovne sigurnosti

Na globalnoj razini Međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva (ICAO)[1] utvrđuje minimalne standarde u području zrakoplovne sigurnosti. Međutim, ti standardi nisu obvezni, zbog čega usklađenost ovisi o spremnosti država članica ICAO-a da ih poštuju.

Stvaranje europskog jedinstvenog zrakoplovnog tržišta svim putnicima jamči jednaku visoku razinu sigurnosti, neovisno o tome kamo putuju unutar EU-a. Zbog toga su nacionalna pravila zamijenjena obvezujućim zajedničkim pravilima EU-a. Jednako tako, nacionalna regulatorna tijela i njihova tijela za dobrovoljnu suradnju, a osobito nekadašnje Zajedničke zrakoplovne vlasti (JAA)[2] zamijenio je mehanizam na razini EU-a, koji povezuje nacionalna tijela civilnog zrakoplovstva, Europsku komisiju i Europsku agenciju za sigurnost zračnog prometa (EASA)[3]. EASA od 2003. razvija regulatorne odredbe u tom području koje služe kao osnova za Komisijine prijedloge zakonodavnih akata. Komisija, EASA i nadležna nacionalna tijela zajedno nadziru primjenu tih pravila u svojim područjima nadležnosti.

Zajednička pravila o sigurnosti u civilnom zrakoplovstvu temelje se na standardima i preporukama koje je donio ICAO, iako su često i stroža. Ona su postupno proširena zajedničkim pravilima na cijeli sektor zračnog prometa te je tako osigurana ujednačena i visoka razina sigurnosti na cijelom zrakoplovnom tržištu EU-a.

Od 1994. načela ICAO-a u vezi s istragama o nesrećama u civilnom zrakoplovstvu dio su prava EU-a (Direktiva 94/56/EZ, koju je zamijenila Uredba (EU) br. 996/2010). Istrage moraju biti potpuno neovisne i usmjerene isključivo na utvrđivanje uzroka nesreća i sprečavanje budućih nesreća, a ne na utvrđivanje odgovornosti. Propisi o sustavu izvješćivanja o događajima u civilnom zrakoplovstvu temelje se na istoj preventivnoj i nekažnjavajućoj logici (Direktiva 2003/42/EZ o izvješćivanju o događajima povezanima sa sigurnošću u civilnom zrakoplovstvu, Uredba (EZ) br. 1321/2007 o upisivanju u središnju bazu podataka informacija o događajima u civilnom zrakoplovstvu i Uredba (EZ) br. 1330/2007 o širenju informacija o događajima koji ugrožavaju sigurnost u civilnom zrakoplovstvu). Ta su pravila 2014. zamijenjena Uredbom o izvješćivanju, analizi i naknadnom postupanju u vezi s događajima u civilnom zrakoplovstvu. Od 2005. svi problemi utvrđeni u sustavu zračnog prometa moraju se prijaviti nadležnim nacionalnim tijelima, koja ih zatim prijavljuju EASA-i te se relevantna izvješća pohranjuju i prosljeđuju u svrhu analize.

Od 2003.[4] zajedničkim se pravilima uređuje plovidbenost zrakoplova, što obuhvaća projektiranje, konstrukciju i održavanje zrakoplova. Od 2008. ta pravila obuhvaćaju i zračne operacije te osposobljavanje zrakoplovnog osoblja te se njima definiraju postupci operacija zrakoplovom. Od 2009. ona obuhvaćaju i sigurnost operacija u zračnim lukama, upravljanje zračnim prometom i pružanje usluga zračne plovidbe. Sva se pravila primjenjuju kako na zrakoplove i njihove dijelove tako i na organizacije te na osoblje koje sudjeluje u projektiranju, konstrukciji i održavanju zrakoplova i operacijama zrakoplovom, uključujući zrakoplove i prijevoznike iz zemalja izvan EU-a koji su aktivni na području EU-a.

Godine 2015. Komisija je predložila jačanje zajedničkih pravila u civilnom zrakoplovstvu kako bi se, primjerice, u obzir uzeli razvoj bespilotnih letjelica (dronova) i međuovisnost zrakoplovne sigurnosti i drugih područja, kao što su sigurnost i zaštita okoliša. Prijedlogom su nadležnosti EASA-e proširene na područja kao što su sigurnost (uključujući kibernetičku sigurnost) i zaštita okoliša. Predložene su i neke promjene strukture EASA-e, kao na primjer osnivanje izvršnog odbora koji bi pomagao upravnom odboru i izvršnom direktoru. Važno je napomenuti da je EASA predložila dva dodatna izvora prihoda: bespovratna sredstva i naknade za zračnu plovidbu za zadaće povezane s upravljanjem zračnim prometom i uslugama u zračnoj plovidbi. Opsežne rasprave Parlamenta i Vijeća o tom prijedlogu rezultirale su 2008. donošenjem Osnovne uredbe o EASA-i. Osnovna uredba o EASA-i dodatno je ažurirana 2018. uvođenjem odredbi o dronovima i kibernetičkoj sigurnosti te proširenjem odgovornosti EASA-e.

Programom ocjenjivanja sigurnosti stranih zrakoplova (SAFA), koji je 1996. pokrenula Europska konferencija civilnog zrakoplovstva (ECAC)[5], nastojalo se uskladiti inspekcijske preglede stranih zrakoplova (europskih i ostalih) u trenutku kada se nalaze u zračnim lukama država članica ICAO-a, u cilju provjere njihove sukladnosti s minimalnim sigurnosnim zahtjevima[6]. Od 2006. Direktivom SAFA, koja je kasnije zamijenjena Osnovnom uredbom o EASA-i iz 2008., program SAFA postao je obvezan za države članice EU-a. Od 2014. nad zrakoplovima iz država EASA-e provode se inspekcije na temelju standarda Agencije, koji su ponekad restriktivniji, te inspekcije za ocjenjivanje sigurnosti zrakoplova Zajednice, koje su uređene Uredbom o utvrđivanju tehničkih zahtjeva i upravnih postupaka u vezi s letačkim operacijama. EASA centralizira rezultate tih pregleda. Utvrđeni nedostaci mogu dovesti do operativnih ograničenja i, u konačnici, do stavljanja zračnih prijevoznika na crnu listu, čime im se u praksi zabranjuje djelovanje u zračnim lukama EU-a iz sigurnosnih razloga. Ta crna lista uspostavljena je 2005. godine Uredbom o uspostavi popisa zračnih prijevoznika na koje se primjenjuje zabrana letenja. Ona se redovito ažurira zakonodavnim izmjenama Uredbe o zračnim prijevoznicima na koje se primjenjuje zabrana letenja i objavljuje kako bi putnici, prodavači avionskih karata i nadležna tijela bili informirani.

Osim toga, od studenoga 2016. svi prijevoznici iz trećih zemalja koji žele letjeti u EU moraju dokazati da zadovoljavaju sigurnosne standarde ICAO-a i u tu svrhu dobiti odobrenje EASA-e, kako je utvrđeno u Uredbi o letačkim operacijama operatora iz trećih zemalja.

Sadržaj crne liste upućuje na potrebu za poboljšanjem sigurnosti civilnog zrakoplovstva u određenim regijama svijeta. Kako bi se to riješilo, EU surađuje s ICAO-om i pruža potporu zemljama koje imaju poteškoća pri uspostavi učinkovitih sustava sigurnosti zračnog prometa. To je dovelo do sklapanja Sporazuma o zajedničkom europskom zračnom prostoru (ECAA) godine 2006. s ciljem integracije zemalja u susjedstvu EU-a u jugoistočnoj Europi (Albanija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Srbija i Kosovo), te Norveške i Islanda, u unutarnje zrakoplovno tržište EU-a. ECAA je uvelike poboljšala povezivost.

Švicarska nije članica ECAA-e, ali ima poseban sporazum o zračnom prometu s EU-om. Riječ je o Sporazumu o zračnom prometu između EU-a i Švicarske, kojim se Švicarska integrira u unutarnje tržište zračnog prijevoza EU-a.

EU je potpisao i sljedeće sporazume u području zrakoplovstva kako bi osigurao regulatorni okvir za različita područja, kao što su visoki sigurnosni standardi, zaštita prava putnika i tržišno natjecanje:

Kako bi se ojačali odnosi u području zračnog prometa sa zemljama istočnog susjedstva, EU je potpisao sporazume s ciljem produbljivanja gospodarske, regulatorne i institucionalne suradnje:

Međunarodnom suradnjom u području zračne sigurnosti nastoji se olakšati i trgovina proizvodima i uslugama, koja može biti otežana zbog razlika u nacionalnim tehničkim standardima. Zato je Unija sa svojim glavnim partnerima u zračnoj industriji (SAD, Kanada i Brazil) sklopila sporazume o uzajamnom priznavanju razina sigurnosti. EASA, pak, s industrijskim partnerima iz država koje nisu obuhvaćene takvim sporazumima o uzajamnom priznavanju sklapa radne dogovore za određene projekte. Proizvodi i usluge obuhvaćeni tim sporazumima i dogovorima stoga se mogu slobodno razmjenjivati među dotičnim zemljama.

Kada se suradnjom između EU-a (i njegovih država članica) i zemlje koja nije članica EU-a želi postići uzajamno priznavanje certifikata, potpisuje se bilateralni sporazum o zrakoplovnoj sigurnosti. EU je takve sporazume dosada sklopio sa SAD-om, Kanadom, Brazilom, Kinom i Japanom. U listopadu 2021. EU je potpisao Sporazum o zračnom prometu s Ukrajinom radi promicanja visokih standarda u područjima kao što su zrakoplovna sigurnost, zaštita i upravljanje zračnim prometom.

Komisija je 22. rujna 2020. predložila nadogradnju inicijative za jedinstveno europsko nebo, koju su Vijeće i Parlament usvojili u jesen 2024. u vidu Uredbe o jedinstvenom europskom nebu.

Na dan 29. studenoga 2022. Komisija je donijela Strategiju za dronove, u kojoj su utvrđeni vizija i plan za budući rast europskog tržišta dronovima. Njome su utvrđeni tehnički zahtjevi u pogledu bespilotnih letjelica ili dronova te se ona nadovezuje na sigurnosni okvir EU-a. Tim novim planom utvrđeno je na koji način Europa može proširiti komercijalne operacije dronovima uz istodobno stvaranje novih mogućnosti u sektoru dronova.

Uloga Europskog parlamenta

Parlament aktivno podupire uspostavu učinkovitog europskog sustava sigurnosti u civilnom zrakoplovstvu, uz poseban naglasak na učinkovitosti EASA-e i pravu putnika u zračnom prometu na informiranost.

Parlament dosljedno zastupa stajalište da je Direktiva SAFA sredstvo kojim se zračni prijevoznici pozivaju na odgovornost tako što se javno otkrivaju slučajevi u kojima nisu ispunjeni međunarodni standardi sigurnosti. Parlament također smatra da bi Komisija trebala imati ovlast da primjenu mjera, koje jedna od država članica poduzme nakon inspekcijskog pregleda SAFA-e, proširi na cijelu Uniju. Ti su koraci otvorili put za uspostavu crne liste. Parlament je ishodio da objava te liste postane obaveznom te je utvrdio da putnici imaju pravo na povrat troškova ili preusmjeravanje u slučaju otkazivanja leta nakon upisivanja zrakoplovnog poduzeća na tu listu.

Parlament je od samog početka zahtijevao da EASA bude neovisna u tehničkim pitanjima i da ima šire odgovornosti, koje su joj konačno dodijeljene 2008. Parlament je EASA-i dao stvarnu mogućnost za osiguravanje izvršenja i prevenciju jer ju je ovlastio za nametanje financijskih kazni proporcionalnih prijestupima. Odbor za promet i turizam redovito poziva predstavnike EASA-e na razmjene stajališta o pitanjima u području sigurnosti zračnog prometa. To uključuje veze između sigurnosti civilnog zrakoplovstva i različitih socioekonomskih čimbenika, uzajamno priznavanje certifikata i suradnju sa Saveznom upravom za zrakoplovstvo SAD-a, integraciju bespilotnih zrakoplova u zračni prostor EU-a te utjecaj globalnih pandemija i vojnih sukoba na sigurnost zračnog prometa u Europi.

Parlament je 2016. također pozdravio prijedlog Komisije o reviziji Osnovne uredbe o EASA-i iz 2008., čiji je cilj postizanje najviših razina sigurnosti u zrakoplovstvu. Posebno je istaknuo da treba predvidjeti odredbe kojima bi se EASA-i omogućila prilagodba novim razvojima događaja u zrakoplovstvu, kao što su povećani zračni promet, raširena upotreba dronova, pojava zona sukoba na pragu Europe i veća tehnološka složenost zrakoplovstva. Parlament je 2017. pozvao Komisiju i Vijeće da EASA-i osiguraju dostatna sredstva i osoblje kako bi se zadržali visoki standardi sigurnosti i ojačao njezin međunarodni utjecaj. Veliki napori koje ulaže Odbor Parlamenta za promet i turizam pomogli su u oblikovanju nove Osnovne uredbe o EASA-i, koja je donesena 2018.

Drugi važni dokumenti Europskog parlamenta u tom području su:

Ovaj informativni članak pripremio je Resorni odjel Europskog parlamenta za promet, zapošljavanje i socijalna pitanja. Više informacija dostupno je na internetskim stranicama Odbora za promet i turizam.

 

[1]ICAO je specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda uspostavljena Konvencijom o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu iz prosinca 1944. (poznatom kao „Čikaška konvencija”), koja danas broji 193 države članice. ICAO donosi standarde i „preporučene prakse” za svoje države članice, ali ne postoji obvezujući mehanizam kojim bi se osiguravala njihova primjena.
[2]Zajedničke zrakoplovne vlasti (JAA) bile su neformalno tijelo osnovano kako bi se olakšala suradnja među različitim regulatornim tijelima civilnog zrakoplovstva većine zemalja EU-a i zemalja koje nisu članice EU-a. Razvile su i sigurnosne standarde i postupke koje je svaka država stranka mogla primijeniti po vlastitom nahođenju. Zajedničke zrakoplovne vlasti, koje su na svom vrhuncu okupljale 43 države članice te djelovale od 1970. (godine pokretanja Airbusa) do 2009., prestale su biti relevantne za države članice EU-a jer su donesena zajednička obvezujuća i izravno primjenjiva pravila o sigurnosti u civilnom zrakoplovstvu.
[3]Tehničke propise ili upravljanje zračnim prometom i usluge u zračnoj plovidbi razvijaju i Eurocontrol i druga tijela za normizaciju, kao što je EUROCAE, uz djelomičnu provedbu Eurocontrola. Proširenjem zajedničkih pravila o zrakoplovnoj sigurnosti i nadležnosti EASA-e na ta područja pojašnjena je raspodjela zadaća: EASA je nadležna za pripremu tehničkih propisa, a Eurocontrol je zadužen za operativne zadaće u okviru „jedinstvenog europskog neba” (vidi 3.4.8.).
[4]Godine 1991. Uredbom (EZ) br. 3922/91 postignuto je minimalno usklađivanje tehničkih zahtjeva primjenom teško postignutih dogovora Zajedničke zrakoplovne vlasti (JAA).
[5]ECAC, neformalna skupina 44 europska tijela za civilno zrakoplovstvo, olakšava usklađivanje politika i praksi, kao i međunarodnih odnosa, iako mu nedostaju regulatorne ovlasti.
[6]Zahtjevi iz Priloga 1. (dozvole za osoblje), Priloga 6. (operativni propisi) i Priloga 8. (plovidbenost zrakoplova) Čikaškoj konvenciji.

Maja STRNAD MESKO