Informativni članci o Europskoj uniji
Europski parlament
Ispunite ovo polje

Nadležnosti Suda Europske unije

Sud Europske unije sastoji se od dva suda — Suda i Općeg suda. Sud Europske unije nudi razne vrste pravnih sredstava, kao što je navedeno u članku 19. Ugovora o Europskoj uniji, člancima 251.–281. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), članku 136. Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju i Protokolu br. 3 priloženom Ugovorima o Statutu Suda Europske unije.

Sud

A. Izravne tužbe protiv država članica ili institucije, tijela, ureda ili agencije Europske unije.

Sud donosi presude u postupcima protiv država članica ili institucija zbog nepoštovanja obveza koje proizlaze iz prava EU-a.

1. Tužbe protiv države članice zbog neispunjavanja obveze

Tužbe podnosi:

  • Komisija nakon predsudskog postupka (članak 258. UFEU-a), pri čemu dotična država članica ima priliku iznijeti svoje primjedbe i podnijeti obrazloženo mišljenje (1.3.8.);
  • ili država članica protiv druge države članice nakon prethodnog upućivanja predmeta Komisiji (članak 259. UFEU-a).

Uloga Suda:

  • utvrđuje je li dotična država članica prekršila svoje obveze, u kojem slučaju država članica mora odmah zaustaviti navedeno kršenje;
  • ako Komisija pokrene novi postupak i Sud utvrdi da dotična država članica nije poštovala njegovu presudu, Sud može državi članici izreći novčanu kaznu (paušalni iznos i/ili periodičnu novčanu kaznu) čiji iznos određuje na temelju prijedloga Komisije (članak 260. UFEU-a).

2. Tužbe protiv institucija EU-a radi poništenja ili zbog propusta djelovanja

Predmet postupka: slučajevi u kojima tužitelj traži poništenje mjere za koju smatra da nije u skladu s pravom EU-a (članak 263. UFEU-a) ili u slučajevima kada institucija, tijelo, ured ili agencija propusti djelovati i time povrijedi pravo EU-a (članak 265. UFEU-a).

Pokretanje postupka: postupke mogu pokrenuti države članice, same institucije EU-a ili bilo koja fizička ili pravna osoba ako se ti postupci odnose na mjeru (posebno na uredbu, direktivu ili odluku) koju je usvojila institucija, tijelo, ured ili agencija EU-a i odnosi se na njih.

Uloga Suda: Sud proglašava akt ništavnim ili utvrđuje propuštanje djelovanja, a u tom slučaju institucija koja je prekršila obvezu dužna je poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda (članak 266. UFEU-a).

3. Ostale izravne tužbe

Budući da Opći sud ima nadležnost u svim prvostupanjskim postupcima iz članaka 263., 265., 268., 270. i 272. UFEU-a, pred Sud se stavljaju samo određeni predmeti. To uključuje postupke protiv odluka Komisije kojima se poduzećima izriču kazne (članak 261. UFEU-a) kao i postupci propisani Statutom Suda Europske unije (kako je posljednji put izmijenjen Uredbom (EU, Euratom) 2024/2019 o izmjeni Protokola br. 3 o Statutu Suda Europske unije). Člankom 51.Statuta Suda Europske unije propisano je da, odstupajući od pravila utvrđenog u članku 256. stavku 1. UFEU-a, Sud zadržava nadležnost u postupcima iz članaka 263. i 265. UFEU-a kada ih država članica pokreće protiv:

  • akta ili propuštanja djelovanja Parlamenta ili Vijeća, ili obiju spomenutih institucija kada odlučuju zajednički, osim:
  • akta ili propuštanja djelovanja Komisije na temelju članka 331. stavka 1. UFEU-a.

Sud zadržava nadležnost i za postupke iz istih članaka kada ih pokreće pojedina institucija EU-a protiv akta ili propuštanja djelovanja Parlamenta, Vijeća, ili obiju tih institucija kada odlučuju zajednički, ili Komisije, ili kad institucija EU-a pokreće postupak protiv akta ili propuštanja djelovanja Europske središnje banke.

B. Neizravni postupci: pitanje valjanosti pred nacionalnim sudom (članak 267. UFEU-a — odluke o prethodnim pitanjima)

Za primjenu prava EU-a odgovorni su nacionalni sudovi, kada to pojedini predmet iziskuje. Međutim, ako se pred nacionalnim sudom postavi pitanje u vezi s tumačenjem prava EU-a, taj sud može Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku u tom predmetu. Ako je riječ o sudu najvišeg stupnja, upućivanje pitanja Sudu je obvezno. Pitanje ili pitanja a o tumačenju ili valjanosti neke odredbe prava EU-a podnosi nacionalni sud, obično u obliku sudske odluke, u skladu s nacionalnim postupovnim pravilima. Međutim, Sud je u presudi od 11. prosinca 2018. u predmetu C-493/17 (Weiss) presudio da „mora odbiti odlučivanje o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud ako je očito da zatraženo tumačenje ili ocjena valjanosti pravnog pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja”. Tajništvo Suda o zahtjevu za prethodnu odluku obavješćuje stranke u nacionalnom postupku, države članice i institucije EU-a. One imaju rok od dva mjeseca za podnošenje svih pisanih očitovanja Sudu.

C. Drugostupanjska nadležnost

Sud je nadležan za razmatranje žalbi protiv presuda i rješenja Općeg suda koje se isključivo odnose na pravna pitanja. Žalba pritom nema suspenzivan učinak.

Ako se smatra da je žalba dopuštena i osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda i sâm odlučuje u predmetu ili vraća predmet na odlučivanje Općem sudu koji je vezan tom odlukom.

Postignuća

Sud se pokazao vrlo važnim čimbenikom — neki bi čak rekli i pokretačkom snagom — europske integracije.

A. Općenito

Njegovom presudom od 5. veljače 1963. u predmetu 26-62 (van Gend & Loos) uspostavljeno je načelo izravnog učinka prava Zajednice na sudovima država članica. Isto tako, njegova presuda od 15. srpnja 1964. u predmetu 6-64 (Costa/E.N.E.L.) bila je od presudne važnosti za određivanje prava Zajednice kao neovisnog pravnog poretka nadređenog nacionalnim pravnim odredbama. Sud uvijek preuzima ulogu najviše instance pri utvrđivanju odnosa između prava EU-a i nacionalnog prava. U značajnim predmetima van Gend & Loos i Costa/E.N.E.L. Sud je razvio temeljne doktrine nadređenosti prava EU-a. Prema tim doktrinama, pravo EU-a apsolutno je nadređeno nacionalnom pravu, a nacionalni sudovi moraju tu nadređenost uzeti u obzir u svojim odlukama. U svojoj presudi od 17. prosinca 1970. u predmetu 11/70 (Internationale Handelsgesellschaft) Sud je presudio da je pravo EU-a nadređeno čak i u odnosu na temeljna prava zajamčena nacionalnim ustavom. U točki 3. obrazloženja odluke u ovom predmetu Sud je naveo: „Na valjanost mjere Zajednice ili na njezin učinak u državi članici ne mogu utjecati navodi da je ona u suprotnosti s temeljnim pravima kako su formulirana ustavom te države ili načelima nacionalne ustavne strukture.” Sud je te doktrine potvrdio i u kasnijim predmetima (vidi predmet 106/77, Simmenthal SpA(1978.), predmet 149/79, Komisija protiv Belgije(1980.), predmete C-46/93 i C-48/93, Brasserie du Pêcheur i Factortame II (1996.), predmet C-473/93, Komisija protiv Luksemburga (1996.) i predmet C-213/07, Michaniki (2008.)). U toj sudskoj praksi Sud je razvio instrumente doktrine kako bi sudovi država članica dobili određena diskrecijska prava i kako bi se njihovi interesi ozbiljno shvatili. Isto tako, Sud katkad implicitno prilagođava svoju sudsku praksu kako bi uzeo u obzir bojazni sudova država članica. Kao jedan od najpoznatijih primjera, Sud je razvio sudsku praksu u području temeljnih prava pod pritiskom sudova država članica: nakon osnutka Europskih zajednica, Sud se prvotno protivio uvođenju temeljnih prava u pravni poredak Europskih zajednica (predmet 36/59, Ruhrkohlen-Verkaufsgesellschaft (1960.)). Međutim, kad su se ustavni sudovi država članica tome usprotivili, Sud je promijenio svoje stajalište. Prejudicirajući presude njemačkog Saveznog ustavnog suda i talijanskog Ustavnog suda, Sud Europske unije je u predmetu Internationale Handelsgesellschaft utvrdio da su temeljna prava „sastavni dio općih načela prava”.

B. Posebni slučajevi

  • Zaštita ljudskih prava: presuda od 14. svibnja 1974. u predmetu 4-73 (Nold Kohlen- und Baustoffgroßhandlung/Komisija Europskih zajednica) kojom je Sud između ostalog potvrdio da su temeljna ljudska prava sastavni dio općih načela prava čije poštovanje on jamči (4.1.1.).
  • Slobodno kretanje robe: presuda od 20. veljače 1979. u predmetu 120/78 (Cassis de Dijon) kojom je Sud presudio da svaki proizvod koji je zakonito proizveden i stavljen na tržište u jednoj državi članici u načelu mora biti dozvoljen na tržištu svih drugih država članica.
  • Slobodno kretanje osoba: presudom od 15. prosinca 1995. u predmetu C-415/93 (Bosman) utvrđeno je da je profesionalni sport gospodarska aktivnost čije se odvijanje ne smije ograničavati pravilima nogometnih saveza o transferima igrača ili pravilima o broju državljana drugih država članica u klubovima.
  • Vanjska nadležnost Zajednice: presuda od 31. ožujka 1971. u predmetu 22-70 (Komisija/Vijeće) kojom je Sud Zajednici priznao pravo da sklapa međunarodne sporazume u područjima za koje je Zajednica donijela zajednička pravila.
  • Odgovornost za neprenošenje direktiva: presudom od 19. studenoga 1991. u spojenim predmetima C-6/90 i C-9/90 (Francovich i ostali), Sud je uspostavio još jedan temeljni koncept: odgovornost države članiceprema pojedincima za štetu koja im je nanesena zbog toga što ta država članica nije prenijela direktivu u nacionalno pravo ili to nije učinila pravodobno.
  • Načelo proporcionalnosti: presuda od 16. lipnja 2015. (predmet C-62/14, Gauweiler i dr.), kojom je Sud presudio da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, načelo proporcionalnosti zahtijeva da su akti institucija EU-a prikladni za ostvarenje legitimnih ciljeva koje slijedi zakonodavstvo o kojem je riječ i da ne prekoračuju granice onoga što je nužno za njihovo ostvarenje. Institucije i tijela EU-a stoga moraju odvagnuti različite uključene interese na način da se spriječe nepovoljni učinci koji su očito nerazmjerni ciljevima koji se žele postići (Weiss).
  • Tumačenje Ugovora: presuda od 13. rujna 2005. u predmetu C-176/03 (Komisija/Vijeće) kojom je Sud Europskoj uniji presudio da EU može donositi mjere koje se odnose na kazneno pravo u slučajevima kada je to „potrebno” kako bi se ispunili ciljevi u području zaštite okoliša. To je u skladu s načelom koje je utvrdio Sud prema kojemu se Ugovori ne smiju tumačiti usko, nego ih se mora razmatrati u svjetlu postignute razine integracije i ciljeva samih Ugovora. To je načelo omogućilo usvajanje zakonodavstva u područjima za koja ne postoje izričite odredbe u Ugovorima, kao što je borba protiv onečišćenja.
  • Sud je donio i razne presude koje se odnose na socijalnu sigurnost (predmet 43-75, Defrenne (1976.), o jednakim plaćama za muškarce i žene) te na zdravlje i sigurnost radnika (predmet C-173/99, BECTU(2001.)).

C. Pravosudna mreža EU-a

Pravosudna mreža EU-a stvorena je na inicijativu predsjednika Suda Europske unije i predsjednikâ ustavnih i vrhovnih sudova država članica EU-a povodom 60. obljetnice potpisivanja Ugovorâ iz Rima 2017.

Osmišljena je za promicanje razmjene informacija o sudskoj praksi između uključenih nacionalnih sudova i Suda Europske unije. Na mrežnoj stranici s ograničenim pristupom, uključeni nacionalni sudovi i Sud Europske unije objavljuju informacije o svojoj sudskoj praksi u području prava EU-a, o pitanjima koja su nacionalni sudovi uputili Sudu Europske unije radi donošenja odluke o prethodnom pitanju te o bilješkama i studijama.

Platforma pravosudne mreže Europske unije za suradnju, koja je dostupna na sva 24 službena jezika EU-a, sadržava informacije o radu sudaca Suda Europske unije i nacionalnih sudaca u okviru njihovih pravosudnih aktivnosti. Suci imaju pristup alatu koji im omogućuje da svoju sudsku praksu, provedena istraživanja i analize stave na raspolaganje svojim kolegama s ciljem razmjene znanja i poboljšanja učinkovitosti.

Platforma ima više od 2000 korisnika u ustavnim i vrhovnim sudovima država članica.

Opći sud (1.3.9.)

A. Nadležnosti Općeg suda (članak 256. UFEU-a)

Sud Europske unije sastoji se od dva suda: Suda i Općeg suda. Budući da Sud ima isključivu nadležnost u postupcima između institucija i u postupcima koje država članica podnosi protiv Parlamenta i/ili Vijeća, Opći sud ima prvostupanjsku nadležnost u svim ostalim postupcima te vrste, posebice u postupcima koje pokreću pojedinci ili u postupcima koje država članica pokreće protiv Komisije.

Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (UFEU) utvrđeno je da je Opći sud nadležan za vođenje prvostupanjskih postupaka o kojima je riječ u člancima 263., 265., 268., 270. i 272. UFEU-a, posebice u područjima navedenima u nastavku, osim u slučaju kada ih pokreće država članica, institucija EU-a ili Europska središnja banka, u kojem slučaju isključivu nadležnosti ima Sud (članak 51. Statuta Suda Europske unije):

  • postupci za poništenje akata institucija, tijela, ureda ili agencija EU-a ili postupci zbog propuštanja djelovanja koje pojedinci ili pravne osobe pokreću protiv institucija (članci 263. i 265. UFEU-a);
  • postupci koje država članica pokreće protiv Komisije;
  • zahtjevi za odluke o prethodnim pitanjima na temelju članka 267. UFEU-a u posebnim područjima (članak 50.b Statuta);
  • postupci za naknadu štete koju su nanijeli institucije, tijela, uredi ili agencije EU-a ili njihovo osoblje (članak 268. UFEU-a);
  • sporovi o ugovorima sklopljenima od strane Unije ili u njezino ime u kojima se nadležnost izričito dodjeljuje Općem sudu (članak 272. UFEU-a);
  • postupci koji se odnose na intelektualno vlasništvo i koji se pokreću protiv Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) i Ureda Zajednice za biljne sorte;
  • sporovi između Unije i njezinih službenika, uključujući sporove između svih institucija i svih tijela, ureda ili agencija, s jedne strane, i njihovih službenika s druge strane.

Statutom se nadležnosti Općeg suda mogu proširiti i na druga područja.

Općenito, na prvostupanjske presude Općeg suda moguće je podnijeti žalbu Sudu, ali samo ako se odnosi na pravna pitanja.

B. Odluke o prethodnim pitanjima

Opći sud ima nadležnost za odlučivanje o prethodnim pitanjima (članak 267. UFEU-a) u područjima utvrđenima Statutom (članak 256. stavak 3. UFEU-a). U travnju 2024. u Statut su uvedene nove odredbe (članak 50. b). U tom je pogledu Opći sud sada u posebnim slučajevima nadležan i za odlučivanje o prethodnim pitanjima. Djelomični prijenos nadležnosti za odlučivanje o prethodnim pitanjima na Opći sud ima za cilj omogućiti Sudu da posveti više vremena i resursa ispitivanju najvažnijih zahtjeva za odluke o prethodnim pitanjima.

C. Nadležnost u žalbenom postupku

Na odluke Općeg suda moguće je u roku od dva mjeseca podnijeti žalbu Sudu, isključivo za pravna pitanja.

Službenički sud Europske unije

Sporovi između EU-a i njegovih službenika preneseni su 1. rujna 2016. na Opći sud (1.3.9.), što je značilo raspuštanje Službeničkog suda Europske unije osnovanog 2004. godine. Uredbom (EU, Euratom) 2016/1192 o prijenosu na Opći sud nadležnosti za odlučivanje u prvom stupnju o sporovima između Europske unije i njezinih službenika stavljena je izvan snage Odluka Vijeća kojom je osnovan Službenički sud Europske unije. Neriješeni predmeti Službeničkog suda preneseni su na Opći sud, koji ih je nastavio rješavati u onoj fazi u kojoj su bili predmetnog datuma, pri čemu je zadržan učinak postupovnih radnji koje je u vezi s njima poduzeo Službenički sud.

Za žalbe na odluke Službeničkog suda koje su se razmatrale u trenutku prijenosa nadležnosti 1. rujna 2016. ili koje su podnesene nakon tog datuma uveden je prijelazni režim. Nadležnost za rasprave o tim žalbama i donošenje odluka u vezi s njima i dalje ima Opći sud. Stoga članci od 9. do 12. Priloga I. Statutu Suda Europske unije moraju ostati mjerodavni za te postupke.

Uloga Europskog parlamenta

Prema članku 257. UFEU-a, Parlament i Vijeće, u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, mogu osnivati specijalizirane sudove pridružene Općem sudu na kojima se u prvom stupnju raspravlja i donose odluke o predmetima ili postupcima pokrenutima u posebnim područjima. Europski parlament i Vijeće tada moraju odlučiti uredbama ili na prijedlog Komisije nakon savjetovanja sa Sudom ili na zahtjev Suda nakon savjetovanja s Komisijom.

Prema članku 281. UFEU-a, Statut Suda Europske unije utvrđen je posebnim protokolom, Protokolom br. 3, a Parlament i Vijeće mogu ga izmijeniti i nadopuniti u okviru redovnog zakonodavnog postupka. Parlament i Vijeće nedavno su preispitalizahtjev Suda za izmjenu Protokola br. 3.

Parlament je jedna od institucija iz članka 263. UFEU-a koja može pokrenuti postupak (kao stranka) na Sudu Europske unije.

U skladu s člankom 218. stavkom 11. UFEU-a Parlament može zatražiti mišljenje Suda o tome je li predviđeni međunarodni sporazum u skladu s Ugovorima. Ako je mišljenje Suda negativno, predviđeni sporazum može stupiti na snagu samo ako se izmijeni ili ako se revidiraju Ugovori.

 

JAGODA KAROLINA MACIEJEWSKA / Udo Bux / Mariusz Maciejewski