Informativni članci o Europskoj uniji
Europski parlament
Ispunite ovo polje

Međunarodni odnosi u području ribarstva

Europska unija ima ključnu ulogu u međunarodnoj suradnji u području ribarstva. Vanjska dimenzija zajedničke ribarstvene politike (ZRP) daje okvir za aktivnosti plovila EU-a koja obavljaju ribolov izvan voda EU-a. Tim se okvirom podupire angažman EU-a u multilateralnim sporazumima o ribolovu na otvorenome moru u okviru regionalnih organizacija za upravljanje ribarstvom i u bilateralnim sporazumima o ribarstvu sa zemljama izvan EU-a za ribolov u njihovim vodama.

Pravna osnova

  • Članci 3. i 4., članci 38.–44. i članak 218. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU).
  • Uredba (EU) br. 1380/2013 od 11. prosinca 2013. o zajedničkoj ribarstvenoj politici (temeljna uredba).

Ciljevi

Vanjskom dimenzijom ZRP-a uspostavlja se pravni okvir za aktivnosti europskih ribarskih plovila izvan voda EU-a koji se temelji na nizu ciljeva navedenih u temeljnoj uredbi o ZRP-u (članak 28.). U skladu s tim ciljevima, EU će:

  • aktivno podržavati i doprinositi razvoju znanstvenih spoznaja i savjetovanja;
  • unapređivati koherentnost politika u inicijativama EU-a, s posebnim naglaskom na aktivnostima povezanima s okolišem, trgovinom i razvojem te jačati dosljednost aktivnosti poduzetih u kontekstu razvojne suradnje te znanstvene, tehničke i gospodarske suradnje;
  • doprinositi održivim ribolovnim aktivnostima koje su ekonomski isplative te potiču zapošljavanje unutar EU-a;
  • osiguravati da su ribolovne aktivnosti EU-a izvan vodâ EU-a utemeljene na istim načelima i standardima koji se primjenjuju na temelju prava EU-a u području ZRP-a, istovremeno promičući ravnopravne uvjete za subjekte EU-a prema subjektima iz zemalja koje nisu članice EU-a;
  • promicati i podupirati, u svim međunarodnim sferama, mjere potrebne za iskorjenjivanje nezakonitog, neprijavljenog i nereguliranog ribolova (ribolov NNN);
  • promicati uspostavljanje i jačanje odbora o sukladnosti u okviru regionalnih organizacija za upravljanje ribarstvom, periodičkih neovisnih preispitivanja uspješnosti te odgovarajućih korektivnih mjera, uključujući učinkovite i odvraćajuće sankcije koje se trebaju primjenjivati na transparentan i nediskriminirajući način.

Kontekst

Bilateralni i multilateralni sporazumi o ribarstvu postali su potrebni nakon što su sredinom 70-ih godina 20. stoljeća uspostavljeni isključivi gospodarski pojasevi. UN je 1982. usvojio Konvenciju o pravu mora (UNCLOS), koja je stupila na snagu 1994. Ta se konvencija može smatrati ustavom za oceane, kojim se obalnim državama priznaje pravo na ribolovne resurse u vodama uz njih. Iako isključivi gospodarski pojasevi obuhvaćaju samo 35 % ukupne površine mora, u njima se nalazi 90 % svjetskih ribljih stokova. Konvencijom UN-a o pravu mora uređuju se ne samo isključivi gospodarski pojasevi već i otvoreno more. Njome se države potiču na međusobnu suradnju u upravljanju živim morskim resursima na otvorenome moru i njihovu očuvanju osnivanjem regionalnih organizacija za upravljanje ribarstvom. To znači da zemlje s ribarskim flotama koje djeluju na otvorenome moru otad moraju sklapati međunarodne sporazume i/ili druge ugovore kako bi dobile pristup ribolovnim resursima u isključivim gospodarskim pojasevima drugih zemalja ili u područjima otvorenog mora koja pokrivaju regionalne organizacije za upravljanje ribarstvom. Međutim, tek je 2013. u okviru ZRP-a vanjska dimenzija ribarstva postala jedan od stupova ribarstvene politike EU-a, kad je donesena temeljna uredba o ZRP-u. Reforma ZRP-a iz 2013. bila je prekretnica kojom su načela održivog i odgovornog ribarstva dobila prioritet u odnosu na prijašnje ciljeve da se održi prisutnost flota EU-a u vanjskim vodama i zajamči opskrba tržišta.

Ribolov izvan voda EU-a čini znatan dio sektora ribarstva EU-a i njime se osigurava više od 20 % ukupnog ulova EU-a. Osim toga, kao najveće svjetsko tržište morskih prehrambenih proizvoda, EU ima ključnu ulogu u promicanju boljeg upravljanja ribarstvom i razvoju politika upravljanja ribarstvom u suradnji sa svojim partnerima diljem svijeta.

Postignuća

A. Bilateralni sporazumi o ribarstvu

1. Sporazumi o partnerstvu u održivom ribarstvu

EU je sklopio sporazume o partnerstvu u održivom ribarstvu s nizom zemalja kako bi dobio pristup ribolovnim resursima u njihovim isključivim gospodarskim pojasevima. Koristi od tih sporazuma trebaju imati i EU i predmetna zemlja izvan EU-a. Stoga EU, u zamjenu za ribolovna prava, svojim partnerima s kojima ima sporazume o partnerstvu u održivom ribarstvu daje financijske doprinose, uključujući plaćanja za prava pristupa i sektorsku potporu. Svrha je financijske naknade u okviru tih sporazuma doprinijeti razvoju visokokvalitetnog upravljačkog okvira u tim zemljama. Cilj je posebno osigurati učinkovito prikupljanje podataka te nadzor ribarstva. Cilj je sektorske potpore EU-a i razvoj znanstvenih i istraživačkih institucija u partnerskim zemljama te doprinos inicijativama za izgradnju kapaciteta za praćenje, kontrolu i nadzor i za razvoj održivijih ribarstvenih politika.

Svakim sporazumom o partnerstvu u održivom ribarstvu uspostavlja se pravni okvir za pristup plovila EU-a ribolovnim resursima, a pridruženim provedbenim protokolom definiraju se dostupne ribarstvene mogućnosti i utvrđuje financijski doprinos EU-a. Svi protokoli sada uključuju klauzulu o poštovanju demokratskih načela i ljudskih prava. Postoje dvije vrste sporazuma o partnerstvu u održivom ribarstvu: „sporazumi o tuni”, čija su meta izrazito migratorne ribe, kao što su tuna i srodne vrste, te „mješoviti sporazumi” koji omogućuju pristup širokom rasponu ribljih stokova. Trenutačno su na snazi „sporazumi o tuni” s Cabo Verdeom, Côte d’Ivoireom, Gabonom, Kiribatijem, Madagaskarom, Mauricijusom, Svetim Tomom i Prínsipeom i Sejšelima. „Mješoviti sporazumi” odnose se na Grenland, Gvineju Bisau i Mauritaniju. Sporazumi o partnerstvu u održivom ribarstvu koji nemaju protokol na snazi poznati su kao „sporazumi u mirovanju”, što je trenutačno slučaj sa „sporazumima o tuni” s Cookovim Otocima, Ekvatorskom Gvinejom, Liberijom, Mikronezijom, Marokom, Mozambikom, Senegalom, Salomonovim Otocima i Gambijom. Stoga plovila EU-a ne smiju loviti ribu u vodama tih zemalja.

Proračunska sredstva namijenjena za sporazume o ribarstvu povećana su s 5 milijuna EUR 1981. na gotovo 300 milijuna EUR 1997. (gotovo 30 % sredstava namijenjenih za sektor ribarstva). U razdoblju od 2015. do 2020. obveze EU-a prema partnerskim zemljama predstavljale su godišnji prosjek od ukupno 159 milijuna EUR, uključujući 126 milijuna EUR isplaćenih iz javnog proračuna EU-a (98 milijuna EUR kao doprinos za pristup i 28 milijuna EUR kao doprinos za sektorsku potporu) i 33 milijuna EUR koje su platili vlasnici ribarskih plovila EU-a koja se koriste raspoloživim ribolovnim mogućnostima. Najvažniji sporazum u smislu financijske kompenzacije i prava pristupa trenutačno je sporazum s Mauritanijom, za koji EU godišnje izdvaja 60,8 milijuna EUR.

2. Sporazumi sa sjevernim zemljama

Sporazumi sa sjevernim zemljama obuhvaćaju zajedničke stokove u Sjevernome moru i sjeveroistočnom Atlantiku te uključuju razmjenu ribolovnih mogućnosti između EU-a i susjednih zemalja (Ujedinjena Kraljevina, Norveška, Farski Otoci i Island).

Ujedinjena Kraljevina i Europska unija sklopile su Sporazum o trgovini i suradnji koji se primjenjuje od 1. siječnja 2021. Suradnja u okviru tog Sporazuma obuhvaća i ribarstvo (peti naslov Sporazuma: Ribarstvo). Obje stranke ostvaruju prava obalne države u svrhu istraživanja, iskorištavanja, očuvanja i upravljanja živim morskim resursima u svojim vodama. Kao dio Sporazuma o trgovini i suradnji tijekom prijelaznog razdoblja do 30. lipnja 2026. svaka od strana pristala je plovilima druge strane odobriti puni pristup svojim vodama radi ribolova stokova za koje je utvrđen TAC (ukupni dopušteni ulov) i stokova izvan kvote u svojim isključivim gospodarskim pojasevima (12–200 nautičkih milja). Ujedinjena Kraljevina i EU dogovorili su 19. svibnja 2025. produljenje postojećih razina pristupa EU-a vodama Ujedinjene Kraljevine za dodatnih 12 godina, do 30. lipnja 2038.

EU je sklopio tri sporazuma o ribarstvu s Norveškom: bilateralni sporazum kojim su obuhvaćeni Sjeverno more i Atlantik, trilateralni sporazum za Skagerrak i Kattegat koji uključuje Dansku, Švedsku i Norvešku i sporazum susjednih zemalja prema kojem švedska plovila mogu pristupiti norveškim vodama u Sjevernome moru.

Sporazumi s Islandom i s Farskim Otocima su „sporazumi u mirovanju” jer od 2008. i 2020. nisu dogovoreni bilateralni sporazumi u području ribarstva.

Osim toga, na temelju sporazuma obalnih država upravlja se i s nekoliko posebnih stokova (skuša, atlantsko-skandinavska haringa i ugotica pučinka).

B. Regionalne organizacije za upravljanje ribarstvom

Regionalne organizacije za upravljanje ribarstvom međunarodne su organizacije sastavljene od zemalja koje imaju ribolovne interese na otvorenome moru. EU je aktivan u brojnim regionalnim organizacijama za upravljanje ribarstvom, u kojima se zalaže za mjere očuvanja i upravljanja, te pruža financijsku potporu za istraživanja i druge mjere potpore. Tim se sporazumima nastoji ojačati regionalna suradnja kako bi se zajamčilo očuvanje i održivo iskorištavanje ribljih resursa na otvorenome moru i pograničnih ribljih stokova. Bitno je i da se njima nastoji spriječiti nezakoniti, neprijavljeni i neregulirani (NNN) ribolov (3.3.3.). Postoje različite vrste regionalnih organizacija za upravljanje ribarstvom: neke od njih osnovane su pod okriljem Organizacije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO), a druge neovisno; neke upravljaju biološkim resursima u određenoj zoni, dok su druge usredotočene na jedan stok ili skupinu stokova. Regionalne organizacije za upravljanje ribarstvom također su aktivne u utvrđivanju mjera za kontrolu i praćenje ribolovnih aktivnosti, kao što je donošenje zajedničkih inspekcijskih programa.

EU trenutačno ima aktivnu ulogu u pet regionalnih organizacija za upravljanje ribarstvom koje upravljaju izrazito migratornim vrstama, uglavnom tunom, i u 13 takvih organizacija koje upravljaju ribljim stokovima prema zemljopisnom području. Sudjeluje i u dvije regionalne organizacije koje imaju savjetodavnu ulogu: Komisiji za ribarstvo zapadnog dijela središnjeg Atlantika i Odboru za ribarstvo istočnog dijela središnjeg Atlantika.

C. Međunarodno upravljanje ribarstvom

Međunarodne konvencije služe za stvaranje pravnog poretka za mora i oceane, promicanje njihova korištenja u miroljubive svrhe, pravedno i učinkovito korištenje njihovih resursa, očuvanje njihovih živih resursa te zaštitu i očuvanje morskog okoliša.

EU i njegove države članice potpisnici su UNCLOS-a, a sudjelovali su i u oblikovanju drugih instrumenata za daljnju provedbu održivog ribarstva. Važan korak prema zajedničkom međunarodnom upravljanju u području ribarstva bio je Sporazum Ujedinjenih naroda o ribljim stokovima (UNFSA). Uspostavljen je 1995. kao provedbeni sporazum u okviru UNCLOS-a, a stupio je na snagu 2001. Cilj tog Sporazuma je osigurati dugoročno očuvanje i održivo iskorištavanje pograničnih i vrlo migratornih ribljih stokova. Novi provedbeni sporazum u okviru UNCLOS-a, kojim se rješava pitanje biološke raznolikosti izvan nacionalne jurisdikcije, sklopljen je 4. ožujka 2023. Riječ je o povijesnom Ugovoru o otvorenome moru za zaštitu oceana, borbu protiv uništavanja okoliša, borbu protiv klimatskih promjena i sprečavanje gubitka biološke raznolikosti. Tim novim ugovorom omogućit će se uspostava golemih zaštićenih morskih područja na otvorenome moru i bit će obvezno ocijeniti učinak gospodarskih aktivnosti na biološku raznolikost otvorenog mora.

EU je bio ključan sudionik u pregovorima koji su doveli do Sporazuma Svjetske trgovinske organizacije o subvencijama za ribarstvo, prvog multilateralnog trgovinskog sporazuma usmjerenog na održivost, sklopljenog u lipnju 2022. Tim sporazumom, koji je stupio na snagu 15. rujna 2025., zabranjuju se štetne subvencije za ribarstvo, kao što su subvencije za nezakoniti, neprijavljeni i neregulirani ribolov i ribolov na nereguliranom otvorenom moru.

EU kao partner surađuje i s FAO-om. Pod okriljem FAO-a doneseni su Sporazum o usklađenosti s mjerama očuvanja i upravljanja iz 1993. i Kodeks odgovornog ribarstva iz 1995. Posljednjih godina FAO izrađuje međunarodne akcijske planove za uklanjanje važnih nedostataka u međunarodnom očuvanju oceana, pri čemu posebno treba istaknuti borbu protiv nezakonitog, neprijavljenog i nereguliranog ribolova, akcijski plan za suzbijanje slučajnog ulova morskih ptica pri ribolovu parangalom te očuvanje morskih pasa i upravljanje tom vrstom.

Uloga Europskog parlamenta

EU ima isključivu nadležnost za očuvanje morskih resursa, što uključuje obveze koje proizlaze iz međunarodnih tijela u kojima je EU stranka te za upravljanje bilateralnim sporazumima o ribarstvu.

Kao ugovorna stranka regionalnih organizacija za upravljanje ribarstvom, Europska unija mora u pravo EU-a putem redovnog zakonodavnog postupka prenijeti obvezujuće mjere očuvanja i upravljanja koje su te organizacije usvojile kako bi se one mogle primjenjivati na ribarska plovila koja plove pod zastavom države članice.

Za usvajanje međunarodnih sporazuma o ribarstvu potrebna je suglasnost Europskog parlamenta. Osim toga, Parlament mora biti odmah i u potpunosti obaviješten o svakoj odluci koja se odnosi na privremenu primjenu ili suspenziju sporazuma. Parlament se u više navrata bavio pitanjem usklađenosti sporazuma o ribarstvu s drugim vanjskim politikama EU-a, uglavnom trgovinskom i razvojnom suradnjom. Usvojio je brojne rezolucije u vezi s vanjskom dimenzijom zajedničke ribarstvene politike kao što su, posebice:

Nedavna istraživanja Odbora za ribarstvo u vezi s odnosima EU-a u području ribarstva uključuju dokumente naslovljene:

Više informacija o ovoj temi dostupno je na internetskim stranicama Odbora za ribarstvo.

 

Irina Popescu